Nije to bila dosadna,znam da nije. Samoća je vrištala iz nas. Strah od napuštenog i nevoljenog. A, opet nije to bila ni ljubav,više strast. Plamtela je između nas neverovatnom jačinom. Borili smo se sa njom ili protiv nje,ili tako nešto. Moja strast za njim,tvoja za njom. To je najviše bolelo. Šta više,ubijalo me je. 

Da,bio je jedino o čemu sam mislila. Ti si svojim komplimentima pokušavao da ugušiš tišinu koja bi nas samo podsetila na tugu koju nismo priznavali. Nisam ti prijala,nisi ni ti meni, to su samo bile laži koje su morale da se izgovore,radi reda,kako uvek ide. Gluma bez scene i sa sve manje kostima.

Ali ipak,nisam dozvolila mnogo,tek toliko da smirim te biološke hormone,a da oni kako ih ja zovem 'ljubavni' podivljaju. I ti si isto radio,koga lažemo. Nismo mi uništavali jedno drugo kako u ljubavi uvek biva,pomagali smo jedno drugom na neki nama poznat način.

Ljubio si me nežno,vlažno i sa puno pažnje. Da nisam znala pomislila bih 'Stvarno ljubav', ali nije bila. Zamišljala sam njega,videla sam njega,maštala sam o njemu,vrištala mu ime u sebi i čekala da prođe. 

Onda si krenuo dole,nisam dala,nisam htela. Rekla sam ima vremena,u stvari neće ga biti nikad. Imaš jaku ruku,ali nije kao njegova. Znao je svaku moju slabu tačku koja bi me ostavila bez daha i probudila u meni ono najstrstvenije osećanje slobode a u isto vreme i prijatnog,samo mog bola. 

 Ali na kraju,ne kajem se. Našli smo se jedno drugom i drago mi je da si to bio ti,a ne neko drugi. I bilo je tad i nikad više. To znaš ti,i znam ja. :)