Ti i ja ćemo uvek imati nedovršenog posla. I nakon posljednjeg zagrljaja i poljupca, i nakon što kažemo: "Ovaj put je stvarno kraj..." Kad se vratiš njoj, a ja odem njemu, samo je pitanje vremena kad ćemo se opet sresti i sve će početi ponovo. Uvek ćeš imati ludu želju da dođeš po mene, da me vodiš daleko od svih. Uvek ću imati ludu potrebu da te zovem u gluvo doba noći jer želim da te vidim. Uvek ćemo biti samo prijatelji pred svima, a puno više od toga kad niko ne gleda. Jer to smo mi, mnogo više od prijateljstva, mnogo manje od ljubavi. 

 

Ja znam, i ti znaš, da se prave ljubavi ne spominju nikada i nikome.

 Ali obično ono najdraže dogodi se samo jednom, i nikad više...Hoće li uopše započeti naša priča?! Ti i ja?! Uvek kada se pogledamo, znaćemo šta smo mogli, a nismo uradili. Zbog čega?Zbog ponosa? Ipak, ponos je najveća udaljenost koja može stajati između dvoje ljudi, i još uvek stoji...Ti nikada nećeš shvatiti moju ljubav prema tebi. Zašto? Jer je ni ja sama ne shvatam. Bilo je trenutaka kada sam baš verovala da će naša priča početi i da se nikada neće završiti, međutim znaš li ono: "Puste te da budeš ovoliko sretan samo kad se spremaju da ti uzmu nešto." Pa uspeli su ,dragi moj, uzeli su mi tebe.

 

I dan i danas, kroz glavu mi prolazi zašto nisi napravio taj prokleti "prvi korak", e da bar jesi..Ljudi se mijenjaju, ali sećanja ne. Promenio si se, ne znam zbog čega, ali nisi više onaj stari. Ne kažem ja da si se samo ti promijenio i ja sam, jer gajim posebnu ljubav prema jednom biću. Imaš nešto, nešto u sebi. Nešto ne u pojavi, nego u očima... Ti ustvari ništa ne znaš. Ne znaš da me ova naša priča koja nikada neće započeti boli, i da se kajem što nismo uspeli. A mogli smo. Još uvek me svaka pesma podseti na nas. Dragi moj ljuta sam na tebe. Boli me to što si tako lako odustao od mene. Ubio si iluziju snažnog tebe u mojoj glavi. Smatrala sam te svojim junakom, a vidiš, pravi junaci nikada ne beže.
Onima kojima je suđeno da budu zajedno uvek se za to izbore, samo moraju verovati u to. Ja verujem, a ti?!